Autor Tema: O LJUDSKOM SRCU  (Pročitano 243 puta)

Van mreže djordje savić

  • Закоровљен
  • **
  • Joined: Apr 2011
  • Korisničko ime: djordje
  • Poruke: 67
  • Karma: +1/-1
    • Imejl
O LJUDSKOM SRCU
« poslato: Jun 04, 2013, 09:58:51 posle podne »

Poštovani,
 
Dobili smo jedan sjajan prevod od Snježanke Jadrijević na čemu joj se najsrdačnije zahvaljujemo.
 
To je lep PRILOG predavanju Božidara Bonačića, koje je već najavljeno.
 
Ukoliko još neko ima neki lep Prilog O SRCU , rado ćemo ga objaviti.
 
Srdačan pozdrav
Djordje Savic


Ljudsko srce

Rudolf Steiner
Predavanje, Dornach, 26. svibnja 1922.g.; GA 212

Ovo izdanje ''Ljudskog srca'' (The Human Heart) je reprint predavanja iz  ''Zlatne oštrice'' (Golden Blade, 1978.) Ovdje zahvaljujemo izdavaču na dozovoli za ponovno tiskanje.
Predavanje se u originalu pojavljuje u German in Menschliches Seelenleben und Geistesstreben im Zusammenhange mit der Welt- und Erdentwicklung, Bibliografski broj 212, Dornach 1978.
Copyright © 1985
Ovo elektroničko izdanje omogućeno nam je radom:
The Mercury Press
(Tekst je skinut s www.elib.com/steiner/)
                        Prijevod s engleskog: Snježanka Jadrijević, 2004.
© Prijevoda Snježanka Jadrijević
Prijevod slobodan za individualni i grupni rad. Kod javne objave dijela ili cijelog teksta prijevoda obvezno prethodno zatražiti dozvolu od nositelja autorskog prava izvornika i prevoditeljice. snjezanka@yahoo.com


Često smo objašnjavali kako se razvoj čovjeka odvija za vrijeme prvog razdoblja života, i prošlo je mnogo godina od kada sam prvi put ukazao na to kako se dijete u velikoj mjeri ponaša kao oponašajuće biće do promjene zuba. Više ili manje instinktivno – i intenzivno – ono osjeća sve što se događa u njegovoj okolini. Kasnije se procesi vanjskoga svijeta doživljavaju tako intenzivno samo u čulnim organima, iako nismo svjesni ove činjenice. U našim očima, na primjer, događa se proces koji u određenom smislu imitira ono što se događa u vanjskom svijetu – reproducira ga, kao što foto-aparat reproducira sve ono što se nalazi ispred leće. Ljudsko biće postaje svjesno onoga što se tako imitativno reproducira u njegovim očima, te tako dobiva informaciju o vanjskom svijetu. Isto je i sa drugim čulima. Ali ova restrikcija imitativnog principa na periferiju ljudskog organizma pojavljuje se tek u kasnijoj dobi života.
U ranom djetinjstvu, do promjene zuba, cijelo tijelo sudjeluje u ovom imitativnom procesu, iako u manjoj mjeri. Na ovom je stupnju cijelo tijelo na određeni način povezano sa vanjskim svijetom kao što su čula tijekom ostatka ljudskog života.  Dijete je još uglavnom imitativno biće. Ono slijedi način na koji vanjske stvari djeluju na njega i imitira ih unutra. Otada pa na dalje vrlo je važno ne dopustiti da se išta dogodi u dječjem okruženju, pa čak niti oblikovanje misli i osjećaja, koje dijete ne može na ispravan način apsorbirati i proizvesti vlastite.
S promjenom zuba za dijete počinje biti moguće da se ne ponaša više kao čulni organ, već da asimilira ponešto iz svijeta ideja. Dijete počinje uzimati kao svoje smjernice ono što mu mi kažemo.  Prije je kao smjernice uzimalo sve ono što smo mi činili  u njegovom okruženju, ono sada počinje shvaćati što mu mi govorimo. Autoritet tako postaje odlučujući faktor između promjene zuba i puberteta. Dijete će prilično prirodno slijediti i biti vođeno onime što mu je rečeno. Sam će jezik naravno naučiti imitacijom, ali ono što je izraženo i preneseno putem jezika – može postati odlučujući faktor za dijete tek nakon promjene zuba. A istinska snaga prosuđivanja, kada dijete ili adolescent počinje osjećati svoju vlastitu sposobnost donošenja prosudbi, dolazi tek u vrijeme puberteta. Do tada dijete ne može oblikovati prave samostalne prosudbe.
Do sada sam opisivao prilično jednostavno, sa jednog vanjskog stajališta, kako dijete urasta u svijet. Ove činjenice može promatrati svatko sa nepristranim smislom za istinu. No, to je povezano sa izuzetno značajnim unutarnjim procesima, a upravo o njima želim danas govoriti.
Često sam isticao kako ljudsko etersko tijelo živi u intimnom jedinstvu sa fizičkim tijelom sve do početka promjene zuba. Stoga, kao što sam također kazao, možemo reći da promjena zuba označava suštinski važno rođenje eterskog tijela.  Isto tako možemo rođenje astralnog tijela povezati sa vremenom puberteta.  No, to je opet tek vanjski prikaz. Danas ćemo pokušati doći do jedne unutarnje karakterizacije ovih procesa.
Razmotrimo sada čovjeka u duhovnom svijetu, puno prije nego on razvije tendenciju silaska u materijalno utjelovljenje. Tamo ga vidimo kao biće duše i duha u svijetu duše i duha. Takvi smo bili svi mi prije nego što smo sišli dolje da se sjedinimo s onim što je pripremljeno za nas, kao fizičko tijelo u majčinom organizmu. S ovim smo se fizičkim tijelom potom sjedinili, kako bismo prošli naše razdoblje zemaljske egzistencije između rođenja i smrti. Puno prije ovoga, kao što sam rekao, bili smo bića duše i duha. Što smo bili i što smo tamo doživjeli, vrlo je različito od onoga što doživljavamo između rođenja i smrti ovdje na zemlji. Stoga je teško opisati iskustvo između smrti i novog rođenja; ona su potpuno različita od zemaljskih uvjeta. Čovjek oblikuje svoje ideje o svom zemaljskom postojanju, i u ovim idejama moramo uvijek imati izvorište za svoje opise. No, danas se nećemo zadržati toliko na karakteru čovjeka u svijetu duše i duha; radije ćemo ga, za početak, promatrati na njegovom silasku, dok se približava zemlji kako bi se zaodjenuo novim fizičkim tijelom.
Prije nego se približi svom fizičkom tijelu – ili radije zametku, embriju toga tijela – čovjek uvlači u sebe snage eterskog svemira. Ovdje na zemlji živimo u fizičkom svijetu – svijetu karakterističnom po svemu onome što percipiramo čulima i razumijemo zemaljskim intelektom. Ali, ne postoji ništa u tom svijetu što nije prožeto eterskim svijetom. I prije nego što čovjek dobije nagnuće za sjedinjenjem – kroz embrio – sa fizičkim svijetom, on uvlači u sebe snage eterskog svijeta, a čineći to, on oblikuje svoje vlastito etersko tijelo. Ali premalo je reći da čovjek navlači na sebe svoje etersko tijelo. Moramo ući još malo dublje u prirodu i konstituciju ovog tijela.
Etersko tijelo, onako kakvo se oblikuje i razvija u ljudskom biću, jest svemir za sebe – svemir, moglo bi se reći, u obliku slika. Na svojoj periferiji ono manifestira nešto od prirode zvijezda, a u svom nižem dijelu nešto što se pojavljuje više ili manje kao slika zemlje. Ono ima u sebi čak i svojevrsne slike sunčeve prirode i mjesečeve prirode.
Ovo je od velikog značaja. Pri našem silasku u zemaljski svijet, kada uvlačimo u sebe snage svemirskog etera, mi u stvari uzimamo sa sobom u naše etersko tijelo svojevrsnu sliku kozmosa. Kada bismo mogli izdvojiti etersko tijelo čovjeka u trenutku kada se spaja sa fizičkim, trebali bismo imati sferu – puno ljepšu nego što je ikada napravljena mehaničkim sredstvima – kompletnu sferu sa zvijezdama i zodijakom i suncem i mjesecom.
Ove konfiguracije eterskog tijela ostaju za vrijeme embrionalnog razdoblja, dok se ljudsko biće sve više i više spaja sa fizičkim tijelom. One počinju blijediti pomalo, ali će ipak ostati. Uistinu, one ostaju sve do sedme godine – odnosno, do promjene zuba. U eterskom tijelu malog djeteta, ova je kozmička sfera još prilično prepoznatljiva. Ali nakon sedme godine – s promjenom zuba – ove forme koje smo zadržavali u eterskom tijelu počinju, da tako kažemo, zračiti prema vani, prije su bile više poput zvijezde; sada počinju biti poput zrāka. Zvijezde  se raspršuju u ljudskom eterskom tijelu; ali dok se to događa, one postaju zrake, zrake s nagnućem unutarnjeg sakupljanja.
Sve se ovo postupno događa kroz period života između promjene zuba i puberteta. U pubertetu je taj proces tako uznapredovao da ove zrake, srastavši zajedno ovdje u centru, oblikuju određenu jasnu strukturu - određenu samostalnu etersku strukturu. Zvijezde su izblijedile, dok struktura koja se sakupila u centru postaje izražajno živa. A u samoj sredini ove središnje eterske strukture, u vrijeme puberteta, odlaže se fizičko srce, sa njegovim krvnim žilama.
Tako imamo ovaj neobičan fenomen uvlačenja zvjezdano-eterskog tijela unutra. Kao etersko tijelo, naravno, neizdiferencirano je na periferiji organizma – tamo se vrlo malo toga može razlučiti. S druge strane, za vrijeme razdoblja od promjene zuba do puberteta, ono je intenzivno radijantno, zrači izvana prema unutra.  Potom se skuplja, i tamo, jasno lebdeći u njemu, nalazi se fizičko srce.
Ne smijete pretpostaviti da do tada čovjek nema etersko srce. Naravno da ga ima, ali ga dobiva na način različit od onoga na koji stječe etersko srce koje će sada biti njegovo. Jer sakupljeno zračenje koje se javlja u vrijeme puberteta postaje pravo etersko srce čovjeka. Etersko srce koje je imao prije ovog vremena je ono koje je primio kao naslijeđe kroz nasljedne snage embrija. Kada čovjek dobije svoje etersko tijelo, i s njime probija svoj put u fizički organizam, takvo etersko srce – zamjensko etersko srce, sakupljeno je, takoreći, snagama fizičkog tijela. On zadržava ovo etersko srce za vrijeme godina djetinjstva, ali ono se postupno raspada. (Ovo možda nije nešto lijep izraz, prema našim uobičajenim standardima, ali u potpunosti odgovara ovom slučaju.) Ovo prvo etersko srce polako truli, a umjesto njega, kao neprestano zamjenjujući ono što se raspada u eterskom procesu dolazi novo, pravo, etersko srce. Ovo etersko srce je koncentracija cijele kozmičke sfere koju smo donijeli sa sobom u eterskoj formi, vjerna slika kozmosa, kada smo kroz začeće i rođenje nastavili ulazak u ovaj zemaljski život.
Na taj način možemo pratiti, kroz vrijeme od rođenja ili začeća do puberteta, određenu promjenu u cijeloj eterskoj formi koju čovjek nosi u sebi. Može se opisati riječima: sve do puberteta čovjek ne posjeduje svoje vlastito etersko srce – odnosno, etersko srce sačinjeno od njegovih vlastitih snaga, a ne snabdjeveno privremenim vanjskim silama.
Sve eterske snage koje djeluju u čovjeku do puberteta naginju k tome da ga obdare s njegovim svježim eterskim srcem. To je, u eterskoj sferi, proces koji se može usporediti s promjenom zuba. Jer, kao što znate, do promjene zuba imamo naše naslijeđene zube; oni se odbacuju, a zamjenjuju ih drugi zubi – oni koji su zaista naši. Dakle, isto tako, etersko srce koje imamo do puberteta odbacuje se, te sada primamo naše vlastito. U tome je stvar – primamo naše vlastito srce.
Ali sada se paralelno s ovim odvija još jedan, drugi proces. Ako promatramo čovjeka netom nakon njegovog ulaska u fizički svijet – odnosno, kao vrlo malo dijete – pronalazimo veliki broj pojedinačnih organa koji se razlikuju u njegovom astralnom tijelu. Čovjek, kako sam kazao, gradi za sebe etersko srce, koje je slika vanjskog svemira. No, u astralnom tijelu, on donosi sa sobom sliku iskustava koja je prošao između posljednje smrti i sadašnjeg rođenja. Puno, jako puno se može vidjeti u astralnom tijelu malog djeteta, tu su upisane velike tajne. Može se vidjeti puno onoga što je ljudsko biće iskusilo između svoje posljednje smrti i sadašnjeg iskustva. Štoviše, astralno je tijelo vrlo izdiferencirano, individualizirano.
A sada jedna neobična stvar: za vrijeme istog razdoblja kada se gore opisani proces odvija u eterskom tijelu, ovo vrlo izdiferencirano astralno tijelo postaje sve više i više nediferencirano. Izvorno je ono entitet za kojeg možemo reći da dolazi iz drugog svijeta, iz svijeta koji nije tamo u fizičkom, pa čak ni u eterskom svemiru. Do vremena puberteta sve što živi u ovom astralnom tijelu – kao  mnoštvo pojedinačnih formi i struktura - klizi u fizičke organe, prvenstveno u one organe koji su smješteni (govoreći otprilike) iznad dijafragme. Prekrasna struktura, isijavajuće prisutna u astralnom tijelu u prvim danima života, stupnjevito klizi u formaciju mozga  i natapa čulne organe. Potom, druga struktura klizi u organizam disanja; drugi pak u srce, a kroz srce u arterije. One ne dolaze direktno u stomak; samo kroz arterije mogu se eventualno proširiti u abdominalne organe. Tako vidimo cijelo astralno tijelo koje čovjek donosi sa sobom kroz rođenje u ovo fizičko postojanje – vidimo ga kako uranja postupno u organe. Ono klizi u organe. Ovaj način opisivanja je poprilično istinito stvaran, iako je prirodno da zvuči strano uobičajenim idejama današnjice. Do vremena kada smo narasli do odraslog života, naši su organi zasužnjili u sebi nekoliko oblika i struktura našeg astralnog tijela.
Upravo u ovome leži ključ dubljeg poznavanja ljudskih organa; oni se ne mogu istinski razumjeti ukoliko ne razumijemo astralno koje čovjek donosi sa sobom. Moramo znati u prvom redu da svaki pojedinačni organ nosi u sebi, u određenom smislu, astralno naslijeđe, čak i onakvo kakvo je etersko srce, prije svega, naslijeđe. Štoviše, moramo znati da ovaj naslijeđeni astral postupno biva prožet, sve više i više, onim što čovjek donosi sa sobom kao svoje vlastito astralno tijelo, koje zaranja dolje dio po dio u fizičke i eterske organe.
Srce je, u određenom smislu, iznimka. I ovdje zaranja astralni dio; ali u srcu je koncentriran, ne samo astralni, već i eterski proces. Stoga je srce organ od jedinstvenog značaja za čovjeka.
Astralno tijelo postaje sve više i više neodređeno, jer ono šalje u fizičke organe konkretne forme koje donosi sa sobom iz drugog života. Ono ih šalje dolje u fizičke organe, tako da su one tamo zatvorene; a time samo astralno tijelo postaje manje-više poput oblaka izmaglice. Ali – i to je ono što je interesantno – dok se s jedne strane astralno tijelo pretvara u oblak izmaglice, druge diferencijacije ulaze u njega s druge strane – isprva polako, a potom s punom pravilnošću i rastući od vremena puberteta na dalje.
Kada se beba bacaka svojim nožicama, vrlo malo od toga primjećujete u astralnom tijelu. Istina, efekti su tu, ali diferencijacije koje je astralno tijelo donijelo sa sobom su puno intenzivnije. Postupno ove forme nestaju, one skliznu u fizičke organe. Astralno tijelo sve više i više postaje oblak izmaglice. Kada dijete skače i trčkara raznovrsni efekti se javljaju u astralnom tijelu od ovih djetinjastih pokreta, ali oni udaraju o ono što tamo pronalaze, oni se vraćaju i ponovno nestaju. Kao da  ste ostavili utisak na elastičnoj lopti: lopta odmah povrati svoj oblik. No, sve ovo mijenja proporcije dok dijete uči govoriti i razvija ideje koje su sadržane u sjećanju. Tada vidimo kako su njegovi pokreti – inteligentni pokreti, onda hodanje okolo, pokretanje ruku, i tako dalje – u povećanoj mjeri  sadržani u astralnom tijelu.
Da, uistinu, neizgovorene stvari mogu biti zapisane u ovom astralnom tijelu. Kada imate četrdeset i pet godina, gotovo svi vaši pokreti su upisani ovdje u tragovima, i mnoge druge stvari naravno, kao što ćemo vidjeti. Astralno tijelo može upiti jako puno svega onoga što se događalo od kada ste naučili govoriti i misliti i od kada se njegova vlastita konfiguracija raspršila. U ovo nediferencirano tijelo upisuje se sve ono što sada radimo – pokreti naših ruku i nogu, i ne samo to, nego sve ono što postižemo našim rukama i nogama. Na primjer, kada držimo olovku za vrijeme pisanja, sve što time postižemo u vanjskom svijetu upisuje se tu. Kada cijepamo drva, ili ako nekom opalimo šamar, sve se upisuje u astralno tijelo. Čak i kada ne radimo nešto sami već dajemo instrukcije osobi koja to čini, i to se upisuje, kroz odnos sadržaja naših riječi prema onome što osoba čini. Ukratko, cjelokupna čovjekova aktivnost koja pronalazi izraz u vanjskom svijetu zapisuje se u astralno tijelo; time astralno tijelo postaje oblikovano na raznolike načine kroz sva naša ljudska djela.
Ovaj proces, kako sam kazao, počinje kada dijete uči govoriti – uči uobličavati misli u govor.  To se ne odnosi na ideje koje dijete prima, ali ih se poslije ne može sjetiti. To počinje od vremena kojega se dijete, u kasnijem životu, može prisjetiti običnom sviješću.
I sada, čudno je to da sve to što je tako upisano u astralno tijelo ima tendenciju da se koncentrira iznutra, kao što se i zračenje eterskog tijela susreće u eterskom srcu. Sve ono što su naša ljudska djela – i to se skuplja unutra. Štoviše, ovo ima svojevrsni vanjski uzrok. Samim time što smo ljudska bića na zemlji, obavezno ćemo se upustiti u mnoge oblike aktivnosti. Ova se aktivnost izražava, kako sam upravo kazao, kroz astralno tijelo.  Ali postoji  stalni otpor. Utjecaji koji su izvršeni na ljudski organizam ne mogu uvijek ići pravo gore, da tako kažemo. Uvijek postoji određeni otpor; oni bivaju ponovno povučeni dolje. Sve što mi radimo, povezano s našim fizičkim organima, nastoji teći prema gore u glavu, ali ljudska organizacija sprječava da to tamo i dođe. Potom se ovi utjecaji skupljaju zajedno i oblikuju svojevrsni astralni centar.
Ovo se, još jednom, jasno razvija u doba puberteta. Na istom mjestu gdje se formiralo etersko srce – naše vlastito etersko srce, sada imamo i astralnu strukturu, koja okuplja zajedno sve naše aktivnosti. I tako se od puberteta stvara središnji organ u kojem su centrirana sva naša djelovanja i naša sveukupna ljudska aktivnost. Uistinu je tako: u samom predjelu u kojem čovjek ima svoje srce, centralizirana je sva njegova aktivnost – centralizirana, u ovom slučaju, ni fizički ni eterski, već astralno. A važna je stvar, da je, kada se javlja pubertet (naravno, astralna zbivanja podudaraju se samo otprilike sa fizičkima), čovjekovo vlastito etersko srce tako već oblikovano da može primiti ove snage koje se razvijaju iz naše aktivnosti u vanjskom svijetu. Tako uistinu možemo reći (i to izgovarajući, označavamo stvarni događaj u čovjekovom nutarnjem biću): od puberteta na dalje cjelokupna čovjekova aktivnost biva ubačena, posredstvom astralnog tijela, u njegovo etersko srce – u ono što je izraslo iz slika zvijezda, iz slika kozmosa.
Ovaj fenomen je od neizrecive važnosti. Jer, dragi moji prijatelji, mi ovdje imamo spajanje onoga što čovjek radi u ovom svijetu sa kozmosom. U srcu, što se tiče eterskog svemira, imate kozmos sakupljen u centar; dok u isto vrijeme, što se astrala tiče, imate sakupljanje svega onoga što čovjek čini u svijetu. Ovo je točka u kojoj se kozmos – kozmički proces – pripaja karmi čovjeka.
Ova intimna korespondencija astralnog tijela sa eterskim tijelom ne može se pronaći nigdje drugdje u ljudskom organizmu osim u predjelu srca. Ali tamo, uistinu, postoji. Čovjek je donio sa sobom kroz rođenje sliku svemira u svom eterskom tijelu, a cijeli svemir, koji je tu u njemu kao suština, prima sve ono što on radi i prožima se time. Ovim neprestanim spajanjem – uzajamnim prožimanjem – stvorena je mogućnost da tijekom ljudskog života ljudske aktivnosti budu ulivene u suštinu slika kozmosa.
Kada potom čovjek prolazi kroz dveri smrti, ova etersko-astralna struktura – u kojoj srce takoreći pluta – sadrži sve ono što čovjek nosi sa sobom u svoj budući život duše i duha, nakon što je odložio fizički oblik i eterski oblik. Sada, kako se širi sve više u duhu, on može predati svoju cjelokupnu karmu svemiru, jer je supstanca cijelog svemira sadržana u njemu; ona je sakupljena u njegovom srcu, u eterskom tijelu njegovog srca. Ono je došlo iz svemira i promijenilo se u ovaj eterski entitet, potom je bilo skupljeno kao srž u srce, a sada naginje tome da se još jednom vrati u svemir. Ljudsko se biće širi u svemir. Ono je primljeno u svijet duša. Ono prolazi ono što sam opisao u svojoj knjizi Teozofija, kao prolaz kroz svijet duša, a potom kroz zemlju duha.
I uistinu je tako. Kada promatramo ljudsku organizaciju, možemo reći sebi: u predjelu srca se događa sjedinjavanje svemira sa zemaljskim kraljevstvom, i na taj način se svemir, sa svojim kozmičkim konfiguracijama, preuzima u naše etersko tijelo. Tamo se ono priprema primiti sva naša djelovanja, sve što mi radimo u životu. Potom opet idemo prema vani, skupa sa svime što se oblikovalo u nama kroz ovo intimno prožimanje kozmičkog eterskog sa našim ljudskim djelima. Tako ponovno ulazimo u novo kozmičko postojanje, nakon što smo prošli dveri smrti.
Tako smo sada opisali na prilično konkretan način kako ljudsko biće Živi svoj put u fizičko tijelo, i kako je sposobno ponovno se izvući iz njega, jer su mu njegova djela dala snagu da održi na okupu ono što je prvo oblikovalo u sebi kao srž iz svemira.
Fizičko je tijelo, kao što znate, oblikovano unutar fizičkoga, a eterski svijet snagama naslijeđa, odnosno, snagama embrija. Ono što čovjek donosi sa sobom iz duhovnog svijeta, sakupivši prvo svoje etersko tijelo, spaja se s tim. Ali sada moramo ići dalje. U astralnom, tom prekrasnom entitetu kojega je donio sa sobom, u njemu Živi ego (Ja), koji, prošavši kroz mnoge zemaljske živote, ima iza sebe dugačak razvoj. Ovo Ja živi u određenoj vezi simpatije sa svim kompleksnim oblicima koji su prisutni u astralnom tijelu. (Upotrebljavajući riječ ''simpatija'' u ovom smislu, još jednom opisujem nešto apsolutno realno). Zatim, kada ove astralne forme skliznu u organe fizičkoga, kako je gore opisano, Ja zadržava ovu simpatiju i proširuje istu unutarnju simpatiju na same organe. Ja se sve više širi u organe i zaposjeda ih.  Od najranijeg djetinjstva, zaista, Ja se nalazi u određenom odnosu prema organima. Ali u to vrijeme, naslijeđeni uvjeti, o kojima sam govorio, još uvijek prevladavaju; stoga je odnos organa prema Ja više vanjske prirode.
Kada, kasnije, Ja sklizne sa svojim astralnim tijelom u organe fizičkoga, događa se ovo: tamo gdje je, kod malog djeteta, Ja bio prisutan samo izvanjski skupa sa putevima krvi, sada se sjedinjuje sa cirkulacijom krvi sve više i više u nutrini, intenzivno, sve dok – u pubertetu još jednom – ne uđe tamo u punom smislu. I dok imate astralnu formaciju oko eterskog i fizičkog srca, Ja ide drugačijim putem. Ono ulazi u organe pluća, i krvnim sudovima koji prolaze od pluća do srca približava se sve više i više srcu. Sve više i više sjedinjeno sa cirkulacijom krvi, Ja slijedi put krvi. Pomoću snaga koje teku u pravcu krvi, Ja ulazi u ono što se oblikovalo iz sjedinjenosti eterskog i astralnog srca, gdje etersko iz kozmosa srasta sa našim vlastitim astralom.
Kao što sam rekao, ovo tijelo postupno počinje sadržavati nemjerljivu količinu, jer su sve naše aktivnosti upisane u nj. A to nije sve. Pošto Ja ima odnos simpatije prema svemu što radi astralno tijelo, naše namjere, naše ideje, su također tamo upisane – naime, namjere i ideje iz kojih obavljamo naše aktivnosti. Ovdje, dakle, imate potpuno povezivanje karme sa zakonima cijeloga kozmosa.
Od svega onoga što se tako događa u ljudskom biću, ljudi danas znaju ''srčano malo'' (herzlich wenig); i možemo ponoviti riječi naglašavajući, da se sve ove stvari, koje današnji ljudi ne poznaju, odnose na ljudsko srce. Oni znaju što se događa ovdje u fizičkom svijetu, i oni to promatraju u odnosu na moralne zakone. Prava je činjenica da se, sve ono što se događa u moralnom životu, i sve ono što se događa fizički u svijetu, dovodi zajedno upravo u ljudskom srcu. Ovo dvoje – moralno i fizičko, koji se odvijaju tako neovisno, a opet jedno uz drugo za modernu svijest današnjice, mogu se pronaći u svojem istinskom sjedinjenju kada naučimo razumjeti sve konfiguracije ljudskog srca.
Prirodno, sve što se događa u srcu skrivenije je puno više nego događaj koji se odvija otvoreno sa promjenom zuba. Mi imamo svoje naslijeđene zube; potom opet oblikujemo zube, iz našeg vlastitog organizma. Prethodni ispadaju, novi ostaju. Prvi imaju naslijeđenu tendenciju da propadaju; ne bi se nikada mogli održati cijelima, čak i kada ne bi ispadali. Trajni zubi, s druge strane, uglavnom se uništavaju vanjskim uvjetima, uključujući, naravno, i one samog organizma. Isto je tako i u pubertetu: na nevidljiv način, naše etersko srce predaje se raspadanju, a mi sada stječemo svojevrsno trajno etersko srce.
Samo što je ovo trajno etersko srce u potpunosti prilagođeno primanju naših aktivnosti u sebe. Stoga je vrlo važno da li ljudsko biće umire prije ili poslije puberteta. Kada umre prije puberteta, ljudsko biće ima samo tendenciju da ono što je radilo na zemlji bude kasnije karmički naslijeđeno. Kada čak i djeca umru prije puberteta, tu i tamo ponešto može biti uključeno u njihovu karmu, ali to je uvijek prilično neodređeno i prolazno. Oblikovanje karme, govoreći ispravno, počinje samo u trenutku kada astralno tijelo zahvaća etersko srce i oni se spajaju. Ovo je, uistinu, stvarni organizam za oblikovanje karme. Jer, u smrti, ono što je sakupljeno i koncentrirano tamo u ljudskom biću postaje sve više i više kozmičko: a u našem idućem zemaljskom životu to je uključeno u ljudsko biće još jednom iz svemira.  Prema tome, sve što radimo ne tiče se samo nas. Utjelovljeno u nas je i nešto što dolazi iz kozmosa i sadrži tendenciju da, poslije naše smrti, sva naša djela još jednom preda kozmosu. Jer se upravo iz kozmosa razrađuju karmički zakoni, oblikuje naša karma. Tako nosimo efekte onoga što je kozmos napravio od naših djela ponovno u zemaljski život, na početku našeg slijedećeg života na zemlji.

Van mreže djordje savić

  • Закоровљен
  • **
  • Joined: Apr 2011
  • Korisničko ime: djordje
  • Poruke: 67
  • Karma: +1/-1
    • Imejl
Odg: O LJUDSKOM SRCU
« Odgovor #1 poslato: Jun 10, 2013, 10:23:33 pre podne »
Poštovani,

Dostavljam vam predavanje SRCE- organ srčane kvalitete od Waltera Buhlera, koje smo dobili od Grupe NARNIJA iz Splita, a koji je objavljen u njihovom Godišnjaku, i od srca im se zahvaljujem i posebno Vladislavi Juričević koja nam je to poslala.

ŽIVJETI S TIJELOM


Glava druga

Srce - organ srčane kvalitete
                              

                              Walther Bühler

Koncentrirat ćemo se na organ u čovjeku koji je centar života, jedan od najznačajnijih organa – srce. Mnogo je rečeno o ovom organu i napravljene su mnoge studije, ali tek relativno od nedavno smo dobili jasnu ideju o funkciji srca i njegovom udjelu u totalnoj krvnoj cirkulaciji. To nije bilo moguće do otkriće Engleza Williama Harveya, da krv ne protječe proizvoljno u arterijama i venama nego da ima kružni tok. Koncept cirkulacije vezan za srce prvi put se tada pojavio. Prije toga bilo je već poznato da krv teče od srca do pluća i natrag; danas još govorimo o pulmonalnoj cirkulaciji. Krv koja je oksidirana u plućima i vraćena u srce zatim teče kroz arterije do svih organa, u svaki dio čovjekovog organizma, vraćajući se kroz vene, te krvne sudove koji se često plave ispod kože. Krv se vraća u srce sa dvije strane, skupljajući se u gornjoj i donjoj vena cavi.
Srce je podijeljeno u dijelove; to je šuplji mišić s podjelama: ovo se odnosi na srčane komore. Postoje četiri komore (vidi sliku 2. desna i lijeva pretkomora i d. i l. komora) s odgovarajućim otvorima. Između pretkomore i komore su otvori, na lijevoj i desnoj strani srca. Na svakoj strani, u točci gdje se komora pridružuje sudu (pulmonalnoj arteriji ili aorti), nalazimo nešto posebno, zvano srčani zalizak. Mnoge misli su upućene zaliscima, koji su bili ispitivani. Primijećeno je da su konstruirani tako da omogućuju protok krvi samo u jednom smjeru, tako da bi bilo opravdano reći da funkcioniraju kao mehanički zalisci (ventili).

 
Ovakvi ventili mogu se naći na različitim tipovima pumpa, u kojima je struja – uobičajeno voda – podvrgnuta tlaku, i na koncu rezultira tome da se može kretati u samo jednom smjeru. Tako zalisak-ventil je nešto što dozvoljava prolaz u samo  jednom smjeru, kao u unutarnjoj gumi kotača bicikla, koji ima ventil kroz koji zrak mora ući. Trik je da ne može pobjeći. Točno da je ventil bicikla potpuno drugačije strukture od srčanog zaliska, ali funkcionira isto. Krv treba teči iz pretkomore u komoru ali ne suprotno; drugačije, cijelo srce, cijela cirkulacija, zbilja, cijeli čovjek bio bi bačen u stanje kaosa.
Detalji konstrukcije srčanih zalizaka nisu trenutno bitni. Možete ih zamisliti kao mala vrata koja se otvaraju u jednom smjeru, da bi krv mogla protjecati. Naravno, nakon što je krv ušla u komoru, tekla bi natrag u pretkomoru da se nije zalisak zatvorio i omogućio tok u jednom smjeru. Kao što smo rekli, postoje četiri zaliska u srcu: na spoju komora i pretkomora na obje strane srca, i na otvorima kroz svaku komoru.
Čovjek je bio napredan u XVII. st. da je mogao u potpunosti razumjeti mehanički fenomen poput ovog. Niti Grk ili  Egipćanin npr. nije razumio bilo što o srčanim ili mehaničkim zaliscima, iako je vrlo moguće da su oni također vršili pokuse na životinjskom srcu. Nitko do XVII. st. nije mogao govoriti o protočnom sustavu i o činjenici da je krv podložna tlaku u srcu, vršeći puno veću silu kada napušta srce no kada ulazi u desnu pretkomoru. Konačno, ideja razvijena o srcu kao o pumpi – pumpi kao uobičajenoj vodenoj pumpi, koja mora raznositi i podčiniti tekućinu koja dolazi iz nekog izvora tlakom, da bi nastavila teći u specifičnom smjeru, neovisno o gravitaciji. Na ovaj način, voda može biti pumpana na najviši kat zgrade – koji se nalazi puno više od samog izvora. Zapažamo veliki misterij toka krvi u svim pravcima na ovaj način – također teče "gore" prema glavi, npr. stojeći na glavi, to ne utječe na krv, jer ona sada teče "gore" do stopala. Vaše lice postaje crveno, jer nekako više no normalno krvi zastane u glavi, ali ovakav zastoj je za većinu dijelova ispravljen. Kada stojite, krv teče gore iz nogu oko metra i vraća se do srca, iako može lako biti zadržana u nogama. Ovo je poznato svakom tko je promatrao nečije ili svoje varikozne vene, u kojima je krv u opasnosti podleći sili gravitacije i pasti. Kod mnogih srčanih bolesti, cirkulaciju karakterizira da više ne funkcionira na pravi način te gravitacija, koja je naš sastavni dio, počinje djelovati na nju, uvjetujući da krv zaostaje. Krv tako izlazi iz sudova u tkivo, stvarajući edeme – zvane "vodene noge". Na ovaj način, litre tekućine mogu ostati u tkivu, stvarajući ozbiljnu bolest.
Promatranje srca kao pumpe nije usamljeno, jer na koncu jetra se smatra nekom vrstom kemijskog laboratorija, iako čudesnog, točno kao želudac, gdje je utvrđeno da klorovodična kiselina i druge tvari djeluju čisto kemijski na razgradnju hrane. Zidovi želuca također pomažu mljevenju hrane do nekog stupnja. Tako čovjek stupnjevito uči da shvaća sve organe u punom mehaničkom i materijalističkom načinu, samo iz kemijskog ili fizičkog gledišta. S ovog gledišta, pluća su mjehovi, točka transfera zraka, kisika i ugljičnog dioksida. Zrak je izbačen vani pod tlakom ukoliko nije potreban i uvučen opet zbog parcijalnog vakuuma koji može čak biti izmjeren kapacitetom plućnog širenja. Mišići se mogu promatrati kao snažni motor sa sustavom poluga. Od glave do stopala čovjek bi zbilja mogao biti tumačen mehaničkim terminima – vrlo razumljivo, kao složeno, mehaničko djelo.
Samo u slučaju glave, stanje je teže. Već sam pokazao kako glavu smatramo za sjedište duše, jer igra glavnu ulogu u podrijetlu naše savjesti i nastajanju ideja. Iako oči mogu biti dio fotografske opreme, mozak i živci ostaju jedini dio tijela koji ne možemo promatrati kao mehanički dio jer se smatra da su prožeti dušom. Ova situacija, ipak, nije dugo ostala takva. Na koncu prošlog stoljeća kada je materijalizam ušao u svoje zlatne godine, mnogi doktori, posebno fiziolozi i psihijatri već su imali mišljenje da mozak luči misli, kao što jetra luči žuč Prema ovakvom pogledu čovjekova duša i njegov duhovni život nisu nešto neovisno, nego produkt specifičnih kemijskih procesa u mozgu, i kao takvi, prijenosnici. Činilo se da je jedino pitanje vremena kada bismo mogli dokučiti koja kemijska formula "promjenljivih molekularnih uređenja" odgovara "slobodi", "božanstvenosti" ili "besmrtnosti" u specifičnim moždanim vijugama.
Na koncu, cijelo čovjekovo biće je postalo kemijski laboratorij ili stroj: u prvoj polovici XVIII. st. Francuz, La Mettrie, napisao je i knjigu L'homme machine (Čovjek kao stroj). Vidimo da glede srca, dodirujemo bitni dio u općem pojmu i u pogledu na čovjeka. Moramo pitati: "Možemo li mi – usudimo li se – promatrati ga kao stroj, kao pumpu?" Na ovo pitanje nije lako odgovoriti, jer smo vidjeli da je imalo smisla govoriti o funkciji ventila, Hahamanovom sustavu, protoku tekućine, itd., s tim u svezi. I opet postoji nešto u svakoj duši – ili da li bi trebalo reći, kod svakog zdravog mišljenja – koje se opire ideji promatranja takvog organa, koji je ipak centar našeg života, kao čistog mehanizma
Vidjeli smo, već, da cijelo ljudsko biće, od glave do stopala, je odraz duševnog života. Ne postoji organski sustav koji ne pomaže nositi ili pokazivati dušu, u namjeri da bi služio kao instrument našem duševnom životu. Prije smo govorili o životu duše u čovjekovom biću podijeljenom u tri bazične funkcije: idejnu, osjećajnu i voljnu. Dalje smo proširili to na način da glava s osjetilnim organima, živcima i mozgom služi da predstavi ideje, slike koje stvara naša svijest, kojih se sjećamo, i koje premećemo i o kojima razmišljamo. Osjetilni organi i mozak imaju čistu funkciju razmišljanja u ovoj aktivnosti. Rekli smo, međutim, kada želimo prevesti ideju, sliku, u stvarnost kroz djelo, kroz volju, da trebamo udove. Volja i snaga volje kod čovjeka manifestira se u udovima, gdje, uz pomoć kostiju, tetiva, zglobova najvažniji organ za realizaciju volje su mišići. Vidimo kako u vrijeme metabolizma u želucu i crijevima – gdje su također mišići – nesvjesni procesi volje rade duboko u čovjeku, mijenjajući tvar točno kao što bi ju čovjek voljno mijenjao vani s rukama. Najznačajnija je potraga za organima koji služe kao osnova i nosač ljudskih osjećanja, drugim riječima, onoga što doživljavamo kad smo razdragani ili mirni, sretni ili tužni kada osjećamo simpatiju ili antipatiju. Dalje smo opisali što leži između glave i udova: ritmička funkcija koja se manifestira posebno u disanju, cirkulaciji krvi i srčanom radu. Sve ove ritmičke funkcije iz osnove, kontrakcijama i širenjima, u njihovim oscilacijama u čovjekovoj duši između želje i averzije, simpatije i antipatije, ljubavi i mržnje, ili kako god to želimo zvati.
Želim da imate skicu čovjekove trostruke prirode – još jednom ispred vas – s njegovim osjetilno-živčanim sustavom kao zrcalom idejne aktivacije; s metaboličko-limbičnim sustavom i osnovom volje, s ritmičkim sustavom i osnovom osjećaja. U anatomskim i fiziološkim terminima govorimo o čovjeku s njegovom trostrukom prirodom kao instrumentu njegove duše koja se manifestira na tri načina. Jedino nasuprot ovakvom zaleđu, imajući cijelog čovjeka u mislima, možemo se usuditi razumjeti dio čovjeka, srce. Goethe nas je već poučio da svaki dio organizma uvijek sadrži cjelinu unutar sebe, i da se je razvio iz ideje cjeline. Goethe je otkrio ovu istinu na onim biljkama koje mogu producirati cijelu biljku iz malog dijela odrezanog od lista. Na neki način, idealni cilj naših zapažanja bio bi donošenje dalje cijelog čovjeka iz točnog zapažanja srca, ili drugačije, gotovo kao čovjekovo biće kao cjelina vodi do srca. To će biti naša zadaća.

***

Vratimo  se onome što znamo o srcu. Srce je mišić, sastavljen, grubo rečeno, od mesa. Crveno je i, kao svaki mišić, kontrahira se i postaje čvršći, i opušta i postaje mekši. Možemo promatrati ovaj pokret, ovu aktivnost srca, kroz puls. Bez sumnje, tada se srce ponaša kao mišić. Što to nama znači? To znači da srce pokazuje izvjesnu aktivnost. Ova aktivnost je povezana s činjenicom da je materija u pokretu ili je postavljena u pokret u srcu. Vidjeli smo da gdjegod je mišić aktivan, materija se mijenja, aktivira se – u terminu duše, aktivnost čovjekove volje je pokazana. Već sam pokazao da volja prestaje kada je zalogaj progutan. Svatko osjeća da želi nešto dok zbilja žvače ili kada drobi orah. Ipak, kako sam ranije opisao, kada je hrana progutana, naša svjesna volja, ili volja pod utjecajem naše svijesti prestaje i sve se dalje odvija samo po sebi. No morat ćemo ovo "odvija samo po sebi" staviti pod znak navoda, jer ništa se u prirodi tako ne odvija. Čak i ezofagus mora raditi da bi hrana došla u želudac, jer ona ne klizi "sama po sebi", to bi se događalo i ako dubimo na glavi – mišići ezofagusa aktivno guraju hranu. Želudac i drugi organi također rade aktivno. Tako smo se upoznali s nesvjesnim dijelom duše. Teškoća je bila u otkrivanju duše kao nečeg živog i radišnog čak i kad se ova aktivnost ne pojavljuje kao svjesni duševni život.
Teorija nesvjesnog zauzima veliki dio moderne psihologije. I to je sa srcem: ono radi neovisno o našoj svjesnoj volji. Međutim, ono ima volju.  Ima "srčanu" volju, koja je izvor njegove aktivnosti i energije. Možemo dakle reći da sve dok ima srčani mišić, srce pokazuje sebe u procesu volje – dijeli se u snazi, odnosima koji utječu na limbični i metabolički sustav čovjeka. Nećemo ulaziti u strukturalne detalje sastavnih dijelova srčanog mišića – za sada. Ali možemo reći da glavna aktivnost volje i glavna masa mišića je locirana u dvije velike komore srca, i da je od njih lijeva aktivnija, i ona koja manifestira najveću volju. Iz ovog razloga ima i najgušći mišić. Gledajući prema volumenu, komore nisu veće od pretkomora, jer krv koja uđe u pretkomoru mora stati u komoru – u suprotnom sve bi bilo kaotično. Komore su veće, jer su im mišići gušći i jači. Vidimo da postoji dio srca gdje je mišićna masa i mišićna aktivnost naglašenija, gdje je srce posebno organ volje.
Srce sudjeluje u svemu što glava radi. Što glava radi? Glava promatra svijet i samog čovjeka. Za promatranje svijeta ima osjetila. (Ovo ćemo bolje obraditi u četvrtoj glavi).  Da bi naša duša primila što smo opazili, "žica" – živac – se proteže od svakog osjetilnog organa do mozga. Živčane stanice su koncentrirane tamo, tvoreći "središnju kontrolu" koju zovemo središnji živčani sustav, gdje svijest nastaje. Glava donosi što se događa u vanjskom svijetu i u našem tijelu i duši do svijesti. Daje nam sav odraz. Zadaća mu je stvoriti sliku čovjeka i svijeta za sebe. Srce također ima mogućnost stvaranja slike čovjeka – na izvjestan način, čak i svijeta – za sebe. Povrh toga, srce uspijeva razviti nešto poput "privatnog živčanog sustava" za sebe. Ovo možemo naučiti od glave: ako želimo znati o nečemu nešto i želimo stvoriti sliku toga, trebamo živčani sustav, trebamo osjetilne organe. I tako vidimo da je srce voljno žrtvovati neki dio svojih mišića. Ono je mnogostrano i sposobno tako da može preobraziti neke svoje mišiće u živce. Interesantno je to da se to počinje događati u desnoj pretkomori, komori gdje prvo ulazi krv u srce. Tu srce isti tren stvara sliku što se događa s krvlju, i počinje stvarati mali dio mozga (vidi sliku 2. čvorove). Postoje nekoliko takvih ganglija u srcu. Jedan od ovih malih "moždanih čvorova" zove se Aschoff–Tawara čvor  po čuvenom patologu Aschoffu, mom učitelju, i Japancu, Tawarau, koji je s njim radio i proučavajući kardio-živčani sustav otkrio ovaj čvor prije par desetljeća.
Vidimo da je srce protkano na čudesan način sa živčanim vlaknima koja se spajaju sa živcima iz ostatka tijela. Gdje god je živaca tu su i živčani krajevi, a oni su uvijek osjetljivi: osjećaju, okus i miris nečeg.  Srce treba promatrati ne samo kao mehanički organ, već kao organ koji promatra što se događa. To je u duši pažljiv organ koji čuva sebe. Ovako promatrano to je osjetilni organ . Stavljajući ruku u kutiju pijeska osjećamo da li je težak, suh, fin ili grub, hladan ili topao. Točno kako to osjećamo, kada srce primi krv i kada se kontrahira, možemo ga zamisliti da drži krv, i tako ispituje unutarnju bit krvi, uključujući i ritam pokreta. Veliki dio krvi dolazi iz jetre, drugi iz glave, treći iz bubrega i udova. Srce pokušava doznati što se događa u tijelu, što mu krv poručuje. Npr., primjećuje da krv iz jetre, iz nižih dijelova tijela kroz venu cavu, je toplija, nego krv koja dolazi iz glave (iz glave je hladnija). Ove temperature su izmjerene i od strane učenjaka, ali to nas je dovelo do odgovora koji samo srce zna.
Evo još jednog primjera srčanog opreza. Kod brzog penjanja 4–5 katova, primijetit ćete da dublje dišete, da vam srce jače lupa. Zašto vam krv brže kola? Zato što su vam noge u pokretu, mišići nogu traže više kisika – krv mora donositi više kisika, te srce mora brže raditi da bi to ispunilo. To znači: "Aha, noge su u pokretu, krv ima manje kisika; moram učiniti da pluća pomognu ili u suprotnom noge će se gušiti". Srce tuče jače, disanje je dublje. Srce je aktivirano srazmjerno aktivnosti nogu ili cijelog tijela. Postoje bolesti kada krvni sudovi nogu postaju uski, tako da osoba osjeća bol i mora stati zbog bola i čekati dok krv ne poteče dovoljno da bi opet mogla hodati. Ovo se zove izmjenično oblačenje i specifično je stanju pogoršanih krvnih sudova nogu.
Činjenica da srce jače tuče kad tijelo fizički radi pokazuje da srce obraća pažnju i da se prilagođava duševnim interakcijama s tijelom u trenutku. Čim sjednemo osjetit ćemo da se srce smiruje, jer je  dovoljna minimalna aktivnost za pisanje ili štogod slično. Srce je dakle osjetilni organ cirkulacije.
Da bismo nešto mogli promatrati, dobro je da je to nešto ispred nas mirno i tiho. Kada su trke, gdje auta jure 120 km/h, nemoguće je vidjeti registarsku ploču, koliko je putnika, da li vozač puši itd. To je vrlo lako kad auto stane – sve možemo vidjeti. Točno je da jedna od misterija svijeta je to da ako nešto želimo promatrati to mora biti što mirnije da bismo mogli bolje promatrati. Raščistimo ponovno da su osjetilni organi zrcala i da je mozak, kao što je već rečeno, veličanstveno magično zrcalo kroz koje tvorimo slike svijeta i sebe. Zrcalo funkcionira samo ako ima glatku i mirnu površinu što je moguće više. Uzmimo površinu vode npr. Ako postoji ikakav pokret, poput malih valova, vidimo igru valova i ne vidimo sebe. Dobivamo idealnu, neiskrivljenu sliku samo kada je površina vode apsolutno glatka. Iz ovog razloga ranije sam objasnio da možemo razumjeti dušu u mozgu, ako zamislimo plivača koji izranja i vidi se u mirnoj vodi, koju više ne pokreće. Mirnoća, zadržavanje, zaustavljanje su prema tome povezani s osjetilno-živčanim sustavom, obrazovanjem zrcala i nastajanjem svijesti.
Vidjeli smo da je mnogo stvari dovedeno do zaustavljanja u mozgu, čak i moć regeneracije; svi pokreti moždanih vijuga su zaustavljeni. Ranije smo mozak nazvali neaktivnim organom, viđenim izvana, i samo zapazili da moždana aktivnost leži u potpuno drugačijoj sferi. To je točno za srce, također. Srce mora učiti od mozga ako želi promatrati, ako želi pojmiti što se događa u tijelu – da li se npr. tijelo hladi.
Da bi bilo pažljivo, promatralo na ovaj način, srce, unatoč svih aktivnosti i pokretu, treba elemente mira i sposobnosti zadržavanja i zastoja. Srce je veličanstven organ koji dovodi krv do mirovanja. Nigdje više u tijelu zdrave osobe konstantne cirkulacije, protoka, životno-stimulirana krv nije mirna. Može biti samo u srcu. U namjeri da to učini, srce je stvorilo nešto suprotno od aktivnih crvenih mišića (glatka muskulatura) – srčane zaliske, koji se zatvaraju, tvoreći brane i zadržavaju krv. Kada krv odozgo i odozdo dospijeva u desnu pretkomoru iznenađena je – ne može dalje! Ovo zatvaranje ne traje dugo, ali je odlučujuće – ovdje je krv prvi put zaustavljena. Ovo zaustavljanje možemo usporediti s graničnim, npr. kada dođemo na granicu Švicarske: carina nas zaustavi, ali mi smo u žurbi. Zašto smo zadržani, zašto zaustavljeni, zašto gubimo vrijeme usprkos putovanju s ekspresnim vlakom? Zato što u ovom području Švicarska je postavila "osjetilne organe", svoju stražu, na ovoj granici, da bi znala tko ulazi, kako izgleda, da se što ne krijumčari itd. I kao što sam rekao kad god želimo nešto promatrati moramo to zadržati. To je točno što srce radi. Ne mislim da je to velika carinarnica – krv nema putovnice, – ali krv možda želi prokrijumčariti nešto što ne pripada tu. Ovdje srce mora biti oprezno, zadržavajući krv i zovući četiri puta: "STOP, STOP, STOP, STOP!" To je dublje značenje srčanih zalizaka.
Čak i u svojoj pojavnosti, srčani zalisci su na pola puta između živaca i kostiju. Poprilično su vlaknasti, čvrsti, bezkrvni i bez mišića. Kod nekih životinja vlaknasti list vezivnog tkiva za koji je zalizak učvršćen je očvrsnuo u kost. Kako priroda uvijek otkriva negdje neke tajne, ovdje nam, također, pokazuje da srce ima hrabrosti da preuzme procese ossifikacije (okoštavanja), zadržavanja, postojanja nepomično, što je nevjerojatno razvijeno u mozgu. U glavi sve su kosti čvrsto povezane (nema zglobova) i moždane vijuge su krute i nepokretne. Ovdje elementi krutosti i nepokretnosti koja kulminira u ossifikaciju, preovladavaju. Morate vidjeti vezu: srce ima živčani sustav i beskrvne organe kao zaliske, koji su vrlo osjetljivi. Ovo bi se možda moglo prikazati kao križ koji možemo uzeti kao izraz sila koje rade u srcu, dajući mu izvjesnu čvrstoću, izvjesnu tvrdoću i snagu da zadrži ali također i mogućnost da odbaci nešto. Npr. kada je krv bila u plućima, plućnoj cirkulaciji, i došla u lijevu pretkomoru, ona je tu zadržana i provjerena joj je boja, da li je dobra i obnovljena, da li je zrak koji su pluća udisala čist itd. Srce zapaža sve to i kaže: "Da, svo je u redu". Dalje nakon još jednog zadržavanja u lijevoj komori, krv može nastaviti teči kroz aortu kroz cijelo tijelo, osvježavajući i snažeći nas.

***

Sada ste se upoznali sa srcem kao osjetilnim organom i kao dijelom osjetilno-živčanog sustava. To je organ sposoban za stvaranje slike (sebi) pokreta i stanja krvi. Vidite da ima udjela u jednom polu čovjeka, u njegovoj aktivnosti, stvaranja ideje, kao što ima i u drugom suprotnom polu, njegovoj aktivnosti volje, u metaboličko-limbičnom sustavu.
Ali ako bismo pitali što je osnovna snaga srca u biti, imamo odgovor:  ritam. To je mogućnost balansiranja skale, harmonizacije, gledanja u dva smjera između kontrakcija i opuštanja. Samo promislite: srce mora krv dovesti do stajališta, i zatim je opet uputiti u pokret u srcu. Srce mora održavati mirnoću i pokret u ravnoteži. Krv dotiče – stalna opskrba; tijelo ima potrebu za krvlju – stalna potražnja. Srce mora održati ravnotežu opskrbe i potražnje. Kad tijelo potrebuje više krvi, srce mora sigurno učiniti potrebu brzine i količine kretanja krvi po tijelu. Postoji određena poteškoća krvi – koja voli utonuti. Ali srce je mjesto gdje krv prima potrebno ponovno dizanje. Srce održava ravnotežu pada i dizanja. Srce čak radi kao jedno s dvije različite polovice, jer se u biti sastoji od "dva srca". Tu je desno srce, koje samostalno funkcionira, skupljajući vensku cirkulaciju, šaljući krv u pluća i u lijevo srce. Kasnije bi se možda moglo odijeliti od tvorca i locirati u potpuno drugo mjesto na lijevoj strani prsne šupljine – moglo bi funkcionirati tamo također. Dva srca rade skupa neprekidno i čine više jedinstvo. Tako su desno i lijevo neprekidno u ravnoteži. Ukoliko promatramo sustavno cirkulaciju, srce je u dodiru sa svim organima, s čovjekovim cijelim unutarnjim svijetom. U plućnoj cirkulaciji, naprotiv, gdje srce skuplja svu krv šalje je u pluća, u dodiru je s vanjskim svijetom. Ovdje je srce u kontaktu s atmosferom, tj. s vanjskim svijetom u obliku zraka. Još jednom treba održati unutrašnjost – organe tijela i krvno iskustvo – i vanjsko – pluća koja teže prema vanjskom svijetu, u ravnotežu. Srce je uvijek u središtu, stvarajući harmoniju između lijevo i desno, gore i dolje, vani i unutra. Da bi to sve postiglo moglo bi se reći da srce mora biti poput glazbenika. I tu je, u biti, treća osnovna snaga nesvjesne aktivnosti duše, jedna od koje srce živi:  snaga osjećanja.
Kada promatrate nešto s interesiranjem i ljubavlju, onda imate specifičan stav duše. U namjeri da razmišljate o nečemu, trebate samo hladan razum i mozak, ali da bi nešto promatrali pažljivo, s interesom i divljenjem, trebate ravnotežu postignutu kroz duševnu snagu osjećanja, interesa, mogućnosti otvaranja. Srce sudjeluje u ovoj mogućnosti otvaranja, osjećanja. Ovo daje srcu njegova podatnost s obzirom na krv iz cijelog tijela; ono razvija vrstu odanosti prema svemu što dotiče. Ali s druge strane srce također treba nešto srčane snage na što aludiramo kada nekoga smatramo hrabrim. U namjeri da ispuni svoje zadaće, srce ne treba samo snagu koja usuglašava rad srčanog mišića s voljom, ali također nešto što zbilja ide s hrabrošću – reklo bi se, da radi s izvjesnim entuzijazmom. U biti, srce radi s velikom, skoro neiscrpnom životnom hrabrošću. Mogli biste reći: "Kako znate da srce ima takvu životnu hrabrost (odvažnost)?" Zapazili smo ovu hrabrost kroz njenu suprotnost, isto kao što zbilja mislimo o suncu samo kada je pomračenje. Na isti način možemo nešto reći o srcu kada je bolesno, kada ne funkcionira ispravno, može strašno prestrašiti čovjeka. Čim srce više ne može nastaviti sa svojim radom iz nekih specifičnih razloga, stezanje i strah rastu u srcu  – angina pectoris. Kod jakog napada – ova bolest izaziva veoma jaku bol i strah od smrti koji raste u srcu i svladava osobu – strah koji ne može biti pobijeđen ni sa čim u duši. Riječi utjehe ili uvjeravanja ne pomažu. Ništa uopće ne koristi osim davanja injekcije za opuštanje mišića i direktna pomoć srcu. To je neopisiv strah, osoba koja ga je iskusila opisuje kao ponor. Ovo je razumljiv opis, za srce, za čovjeka, osjećaj da se kontinuitet prekida za nekoliko trenutaka. To je ponor smrti koji srce osjeća, i zbog toga razvija takav osjećaj straha.
Organ koji može zračiti ovakvim osjećanjem straha normalno također posjeduje suprotnu snagu, naravno mi je ne opažamo. Njegova osnovna snaga je životna hrabrost. U srednjem vijeku, kada je hrabri kralj Richard bio prozvan "Kralj lavljeg srca" to je bilo još poznato. Srce funkcionira kroz oscilacije između predanosti s jedne strane i odvažnosti s druge; srce sudjeluje u duševnim snagama ljudskih osjećanja. Cijeli čovjek je u srcu! I dok god ima mišić i iskazuje volju, sudjeluje u limbičnom sustavu, također usporavajući i zaustavljajući krv, promatrajući i osjećajući je sa živčanim receptorima u namjeri da sebi stvori sliku, sudjeluje u živčanom sustavu i djelovanjima duše i na koncu, kao ritmički organ stvarajući ravnotežu, sudjeluje u duševnim snagama osjećanja.
Iz svih ovih razloga uopće se ne može govoriti o srcu kao pumpi. To je živi organ, prožet snažnom harmonijom; i to je još uvijek više od toga – on je protkan u cijelosti dušom. Kao što žice klavira počinju treperiti s naklonošću kada se oglašava ljudski glas, srce doživljava sve što se događa u duši. Poskakuje od sreće, tuče brže u iščekivanju, ili stoji mirno u borbi. U svim stanjima, osjetilna duša treba srce s ritmom cirkulacije i respiracije kao fizičku osnovu, isto kao što harmonija treba odgovarajući notni ključ.
Kako je duševna snaga srca osnovni dio cijele naše duše, bitno je upitati se kako svatko razvija svoju dušu. Da li se više oslanja na glavu, pripremajući hladne i trijezne odraze svijeta, analizirajući i secirajući ga? Ili osjeća li više korijene duše u srcu, da li je emocionalno više usklađen životu svoje duše u srcu i njenom tvorbenom utjecaju na njega? Možemo prosuditi osobu po tome da li je više otvorenog srca ili zatvorenog srca; da li je više orijentirana prema strani srca koja zadržava krv i pažljivo provjerava sve, ili onoj koja je pripremna primanju i davanju svega s entuzijazmom. Bitno je uspostaviti pravu ravnotežu između neophodnog "zatvorenog srca" koje ponekad treba u životu, i prevelike srčanosti i otvorenog srca. Kao što srce osjeća razliku između toplije krvi odozdo i hladnije krvi odozgo, tako je to i organ koji grije cijeli organizam, svatko se može pitati "Da li sam osoba hladnog ili toplog srca? Da li me zahvaća entuzijazam teško ili preveć lako?" Mi o nekim ljudima mislimo da su sentimentalni ili mekog srca možda čak i kukavice. Ili o nekome kažemo da ima kamen umjesto srca u prsima, da je tvrdog srca; suprotnost velike suosjećajnosti je okrutnost. Idealno je ako smo izbalansirali u duši između dolje i gore – to je zdravo srce. Ali tko od nas može održati pažljivu odanost svijetu i odvažnu aktivnost u ravnoteži, kada se dođe do djela kao što srce radi? Tako je malo takvih ljudi. Ali kada govorimo o takvim osobama, ne bismo govorili o osobama otvorenog ili zatvorenog srca ili mekog ili tvrdog srca. Mogli bismo govoriti da je netko veliko srce, da je netko tko prima i promatra sve kroz srce, tko ima srce za sve, ne samo u teoriji već i u praksi, i kada pomaže odvažno prianja poslu. Na izvjestan način može se reći da je to idealan čovjek. Tkogod održava toplo srce otvorenim i smiono prianja radu u ravnoteži uvijek će pronaći zlatno pravilo u životu ljudskog bića kroz snagu vedre naravi. Ova osoba je zdrave duše.

***

Naravno, srce, locirano u napetom polju cijelog organizma, uvijek je u opasnosti od oboljenja – ne zbog svoje veličanstvene prirode, već zbog načina kako ga glava preopterećuje s utjecajem zbrkanih osjetilnih impresija, preuveličanih pojava i hladnoćom emocija; ili zbog preopterećenja udovima kroz preuveličavanje dosegnuća i žurbe; ili možda zbog preopterećenja krvi kroz pristup niskih impulsa i strasti, koji također muče srce. Najopasnije za njega su jake emocije. Kada netko tuče šakom o stol s ljutnjom, njegovo srce to osjeća. Srce plaća cijenu kada mi "provrimo" od bijesa ili se ukočimo od straha. Trenutno mora tuči brže ili sporije i slijediti cirkulaciju krvi kada postajemo crveni u licu. Srce promatra sve, doživljava sve. S druge strane, srčana nesvjesnost duševne snage postaje slabija u dugoj trci, ako ono ne nailazi na odjek u rasporedu koji gaji prema odanosti, ljubavi i entuzijazmu, za istinite ideale u životu. Ako, u nastavku, naš život ne slijedi ritam ili ako mi jednostavno moramo djelovati u disharmoniji zbog okolnosti suvremene civilizacije i zbog potrebe posla, tada će i najbolje srce propasti. Što je hladno srce u duši tada postaje zatvoreno srce i tvrdo srce u srcu; srce se napinje, sudovi skupljaju, i na koncu postaje kalcificirano. Umire iznutra, rekli bismo. Ako je, međutim, preopterećeno metabolizmom, jer osoba jede i pije odviše – tada srce stupnjevito postaje "meko", povećava se ili pati od masnih degenerativnih promjena i više ne može zadržati svoj oblik. Umjesto da se okameni, prijeti biti razgrađeno. Tada nastupaju upalni tipovi oboljenja – npr. upala srčanog mišića, gdje je opasnost povećanja srca uvijek prisutna. Vrsta organskog velikog srca postaje u biću, isto kao angina pectoris, suženje sudova je jedno organsko zatvoreno srce ili tvrdo srce.
Ako to ide tako daleko da srce više ne može uspostavljati ravnotežu i napadnuto je od bilo koje krajnosti u čovjeku, tada moramo pribjeći mudroj Majci Prirodi, koja u svojoj čistoći vodi iz cijelog kozmosa svijet bilja. Energetske rezerve kreirane iz ritma svjetova nalaze se tamo, neke možemo prenijeti na srce: snage za jačanje i grijanje ako postane pretvrdo i uskogrudno. Posao liječnika je da promatra tada srce i da uzme točnu tvar iz prirode. To može učiniti samo ako ga je srce podučilo da promatra sa srcem prirodu; može zauzvrat propisati točni lijek, ako postoje ljudi koji stvaraju iz prirode s pravim zahtjevima, pravom smionošću prema radu, tako će liječnik imati odgovarajući lijek za bolno srce. Na ovaj način, tvorci medicinskih tvari i liječnici rade skupa kao mnogo-komorno srce, posredujući između bolesne osobe i zdrave prirode. Nadajmo se da će njihova kooperacija postati povećano srčana i više srcem ispunjena u budućnosti.